NEVEST-CERA
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA
POZNATE I ZASLUŽNE OSOBE
PREZIMENA - FAMILY NAMES
Listu prezimena i obiteljskih nadimaka sastavili Mirko Matijaš i Nediljko Budiša
 
Napominjemo da se ovdje ne bavimo rigoroznim znanstvenim istraživanjem povijesti prezimena (čime se bavi etimologija u sklopu onomastike) niti povijestima obitelji (čime se bavi genealogija). Cilj nam je u prvome redu spasiti od zaborava usmenu predaju vezanu za naša prezimena te postaviti solidne okvire za moguća buduća istraživanja koja mogu provesti samo kompetentni stručnjaci. Ukoliko vidite kakve nepravilnosti ili netočnosti u iznošenju podataka ili smatrate da Vaša prezimena nisu adekvatno predstavljena javite nam, pa će mo napraviti ispravke.
 
HRVATSKO RODOSLOVNO DRUŠTVO "PAVAO RITTER VITEZOVIĆ"
 
Cilj ovoga društva je promicanje rodoslovnog istraživanja, okupljanje članstva osobito među mladima, izdavanje rodoslovne literature, razvijanje svijesti o narodnom i kulturnom značenju istraživanja i zaštite rodoslovnog gradiva, osnivanje stručne biblioteke.
Službena stranica društva: http://www.rodoslovlje.hr/
 
Želite znati više o rasprostranjenosti Vašega prezimena u Republici Hrvatskoj?
Pogledajte: http://www.imehrvatsko.com/
Nacionalni Rodoslovni Centar je pokrenuo izradu monumentalne Enciklopedije hrvatskih prezimena (http://www.nrc.hr/Enciklopedijahrvatskihprezimena/tabid/55/Default.aspx).
 
Ovdje će te naći podatke o:
- prezimenima iz mjesta (abecednim redom)
 
Na izborniku lijevo će te naći podatke o:
- poznatim ljudima iz našega mjesta
 
 
PREZIMENA U NEVEST-CERI (ABECEDNIM REDOM)
 
 
BAKOVIĆ - vjerojatno ženici ili naseljenici u Nevestu iz Planjana. Izumrli su po muškoj lozi u XX stoljeću; još ne znamo koje su obitelji nasljednici njihovih imanja. U osnovi ovoga prezimena je imenica bak, što je u Dalmatinskoj zagori i zapadnoj Hercegovini naziv za bika. U razgovornom jeziku bak je snažan čovjek, jak kao bak; bakonja. Godine 1711. Bakovići su prebivališta imali u Planjanima gdje su živjele obitelji braće Jure i Mate, sinova pokojnog Ante Bakovića.

BALEK - starinom iz Utora Donjih (prezime je nastalo od starog utorsko-neveškog roda Bučevići); ženici u Nevestu.

BILAĆ - obitavaju u Nevestu i prije 1648.; povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. Potomci su Petra Bilaća pok. Tadije. Odeslili se iz Nevesta u XX. stoljeću. Danas u Šibeniku živi još samo jedna osoba koja nosi to neveško prezime. U popisu iz 1711. nalazimo osobu koja se piše kao Petar Billi pok. Tadije. Jakov Grbeša to tumači kao »Bilić«; međutim mnogo je vjerojatnije da se radi o »pateru familiasu« neveških Bilaća, Petru Bilaću.

BUČEVIĆ - stari neveški i utorski rod (Utore Donje); u XX. stoljeću ženici u Ceri. Obiteljski nadimak u Ceri im je »Keran«. Obiteljski nadimci starih Bučevića (»Balek«, »Bojkić«, »Bendić«, »Keran«, »Pajčić«) u Utorima Donjim su postala prezimena, dok su došljaci (ženici) u Ceri sačuvali originalno prezime Bučević. Prezime je nastalo od imenice buko (bukač) - onaj što se buni; bundžija, vikač. Bučevići se pojavljuju u velikom broju u maticama fra Bonaventure Biloglava, koji je kao župnik župe Zmine ratnih 1679. - 1686. bio u stalnom u pokretu s narodom i bilježio krštenja djece. Nevest je za posljednje faze turske okupacije vjerojatno bio dio župe Zmina (Muć). Zato je i starina roda Bučević ili u Nevestu ili u Utorama Donjim. Naime u oba su sela u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene brojne obitelji tog roda. Iz Nevesta i Utora Donjih raspršili su se po cijeloj Zagori i šire.

BOŠNJAK - starinom iz Visoke (tamo su doselili kako im i ime kaže, iz Bosne vjerojatno oko 1725.); ženici u Nevestu i Ceri. U Nevestu imaju obiteljski nadimak Knjezi (Bošnjak-Knjez, naseljeni kod Zlopolja) kao i Bošnjak-Marinov. Bošnjaci-Dubanovi su ženici iz Cere u Nevest. Po obiteljskom nadimku Bošnjaci iz Cere pripadaju krugu Pomorića-Budiša.

BUDIŠA - starinom hrvatski rod Budišića, prema usmenoj predaji oko 1685. su naseljeni na Budišinom Klancu u Nevestu. U venecijanskom zemljišniku iz 1711. nalazimo ih u Ceri. Svi su potomci Ivana Budišića pok. Stipana iz Rogoznice. U Knjizi krštenih fra. Bone Biloglava, župnika župe Zmina od 1679. do 1686. god ne susrećemo niti jednu osobu sa prezimenom Budiša ili Budišić. Možda je vrijedno primjetiti da postoji nejasan zapis iz 1686. a odnosi se na mušku osobu imenom Vid »de Buda«. Kod ovog prezimena danas u Ceri imamo slijedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići (koji se dalje dijele na »Stipanove« [»pravi« Pomorići] i »Vranjine«). Popovići su izumrli po muškoj liniji a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu koji se zvao don Bare Budiša. Dok je nadimak »Šubić« izveden iz osobnog imena (antroponim), nadimak »Pomorić« je nastao na osnovi geografskih imena (toponima) - u ovom slučaju od imenice »pomorje« - pa označava prodošlicu iz Primorja (Pomorja). Interesanto je da se kod Pomorića do dana današnjeg u skoro svakoj drugoj generaciji javlja ime Stipan, prema običaju da unuk dobije djedovo (didovo) ime. Znači nadimak »Pomorić« se može dovesti u logičnu vezu sa činjenicom da je praotac Stipan (otac »patera familiasa« Ivana Budišića) rodom iz Rogoznice. Dali su ti stari Budišići autohtono prezime ili (vrlo vjerojatno) vuku podrijetlo od razgranatog prastarog hrvatskog plemena kninsko-ličko-gackih Mogorića ostaje da se istraži i utvrdi. U svakom slučaju obiteljski nadimak Šubić (izvedenica od izumrlog starog hrvatskog narodnog imena Šuban), nastalo vjerojatno prije tridentskog Koncila (1543.) najbolje svijedoči o starini hrvatskog roda Budišića, današnjih Budiša. (za opširni prikaz vidi: http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/o-budisama-i-budisicima ). Budiše-Mijači u Nevestu su ženici iz Cere u XX. stoljeću. U zaseoku Cere zvanom Galići živi obitelj što se preziva Budiša; oni su potomci Luke Budiše-Šubića koji se tu priženio krajem XIX. stoljeća. Obiteljski im je nadimak »Šubarići« ili »Lukasovići«.

DŽELALIJA - obitavaju u Nevestu i prije 1648.  povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. Prezime je nadimačko i ima korijen u turskoj riječi »čelali« što znači »moćni«. Svi su potomci Mije Dželalije pok. Petra. Imaju brojne obiteljske nadimke: Đukići (na Ðukića Kosi), Ivčovići (danas se djele na Išine i Jaline), Kapini (starinom Petralovići), Pajlovi (ispod Oborske kose; starinom Grgarići), Tomaševići i Vranjelići (na Ljučici). Prezime nalazimo u susjedstvu (Unešić, Sedramić), u Zagori na Miljecima i Pakovu selu te na otoku Braču. Interesantno je da se najbolji komadi zemlje u njivama ispod Budiša u Ceri zovu  »Dželaluše«. Međutim vlasnici tih posjeda su porodice iz roda Budiša-Pomorića. Isto tako nalazimo i na oranice, pašnjake i šume pod imenom  »Sluganuše«,  »Janjošice« i  »Laginice« u Ceri i Polju iako im vlasnici nisu ni Slugani ni Janjoši ni Lagatori. Zašto je to tako? Te čestice su nesumljivo pripadale tim porodicama (klanovima) neposredno nakon oslobođenja od Turaka.  Nema sumlje da su Dželalije bile moćna porodica još za turskih vremena (zato su ih i domaći muslimani zvali  »čelali« –  »moćni«) koja je nakon oslobođenja preuzela (skupa sa Sunarama i Rajčićima) najbolje čestice šuma, pašnjaka i oranica Nevesta i Cere koje su bili u vlasništvu muslimana (aga, begova, posadnika Gradine i dr.) ili turske države. Kasnije je mletačka Republika izvršila reforme pa su te porodice morale ustupiti imanja drugim porodicama koje su većinom bili došljaci iz Bosne i Hercegovine  ili manjim dijelom starosjedioci-povratnici iz Primorja ( »Pomorani«,  »Pomorići«). Tako je toponimski naziv  »Dželaluše« uspomena na vrijeme koje je svijedočilo o moći porodice Dželalija u mjestu ali i šire.

GALIĆ - naseljeni u Ceru između 1685. - 1711. Nemaju obiteljskih nadimaka. Svi su potomci Mate Galića iz Blizne; Matu nalazimo godine 1684. kao ratnika u Skradinu pod zastavom drniškog kapetana (harambaše) Luke Živkovića. Jezično značenje prezimena Galić nije teško rastumačiti: u njegovoj osnovi je pridjev »galast« (»crn«), što je nadimak za osobu tamnije puti ( »Gale« ili »Galin«). Prema tome, Galić je nadimačko prezime. U starija vremena takve su nadimke imali i ljudi i životinje; još i danas npr. kažemo za tamnoputu djevojku da je »garava« (naši stariji bi rekli »galica« [ne mješati sa ‘modrom galicom’ !]). Svi koji su proveli djetinstvo u Nevestu, Ceri ili susjedstvu znaju da je »gala« ili »galova« bilo često ime za crnu ovcu, kravu ili pak za crnu kobilu ili mazgu.

HRGA - ženici su u Nevestu od prije 100 godina iz susjednog Koprna (gdje su naseljeni oko 1725.). Obiteljski nadimak im je Šabani. Starina prezimena Hrga ili Hrgović je (prema zapisima mletačkih vlasti) Hercegovina i to okolica mjesta Goranci pored Mostara. Danas ih susrećemo u Livanjskom kraju, Cetinskoj krajini i Zagori [dalmatinskoj]. Harambaša Šimun Hrgović bio je jedan od predvodnika seobe Hercegovaca 1694. u Cetinsku krajinu gdje se i nastanio sa svojim rodom u Biteliću. Odakle su se kasnije širile Hrge/Hrgovići u svim pravcima do Koprna na zapadu ali i Livanjskog polja (Čaprazlije) na sjeveru. Prema izvoru »Hrgović-obiteljski grb« (www.forum.hr) Hrgovići od samih početaka živjeli i u Biteliću i u Čaprazlijama (bilokalno) jer je ispaša tih dvaju sela bila na istoj planini Dinari. Zaista, ljetne stočarske migracije do Svilaje i Dinare su sastavni dio (sada izumrle) tradicije Nevest-Cere. U jezičnom smislu, ovo prezime je izvedeno iz nadimka. Naime, riječ »hrga« (u Nevest-Ceri danas: »mrga«) označava krupnog čovjeka, obično dvometraša kakve i danas nalazimo među koprnskim Hrgama (Tuš'lovići) ili ceranskim Sunarama (Dujmušići).

IVANČEVIĆ - stari hrvatski rod, naseljeni u Ceru 1685. - 1711. gdje danas nemaju obiteljskih nadimaka. Današnji Ivančevići (Čolovići) u Nevestu su ženici iz Cere. Svi su potomci Petra Ivančevića iz Mirlovića. Interesantna je etimologija ovoga prezimena kao i povijest ove obitelji. Ovo je prezime izvedeno od osobnog imena Ivanac. Ime Ivan (u starom Nevestu - Ivaniš) se proširilo štovanjem sv. Ivana (Krstitelja i apostola), pa je danas najčešće muško ime u Hrvata. Najstariji spomen prezima Ivančević potječe iz 1585. godine u Šibeniku; više od 100 godine kasnije (1695.) i Jure Ivančević živi u tome gradu. Godine 1653. ostao je spomen o Mati Ivančeviću iz Velima (današnji Stankovci; vjerojatno kao izbjeglica). U knjizi krštenih fra Bonaventure Biloglava, čitamo kako je godine 1683. Mate Ivančević je bio kum na krštenju Ivana Ivića, sina Lukinog i Margaritinog. U vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) pri opsadi Klisa 1648. godine poljički harambaša Mihovil Ivančević se posebno istakao u borbama (o njemu kaže Kačić: I ovo je silni junak bio, po imenu Ivančević Mijo; kada godir u četu iđaše, vazda turske glave odsicaše). Prema »Hrvatskim rodovima općine Muć«, starina tog roda je drevna Poljička Kneževina, i to Gornje Polje, u kojem je 10. ožujka 1642. godine upisan u ulozi svjedoka pri prodaji zemljišta bio i Jure Ivančev(ić). No i ta teorija je na klimavim nogama budući da Ivančeviće nalazimo u Šibeniku već 1585. godine (prebjegli pred turskom okupacijom?) a u starim neveškim Legatovićima susrećemo slično prezime Ivanković (1610.). Prema tome, Ivančevići jednako tako mogu biti i starosjedioci Zagore. 

JANJOŠ - starinom Janjošević, obitavaju u Nevestu i prije 1648.; povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. Prezime se obično izvodi od mađarskog imena Janoš (Jan ili Janko); međutim teško je [iako nije nemoguće] zamisliti kako bi Mađari mogli biti u starom Nevestu. Bilo kako bilo, svi su potomci Petra Janjoševića pok. Stojana i danas nemaju obiteljskih nadimaka. Podobnije povijesno i jezično razmatranje nas navodi na zaključak da neveški Janjoši ipak nisu mađarskog podrijetla, već da se najvjerojatnije radi o hrvatskim starosjediocima staroga Nevesta. Ime »Janjoš« je izvedenica od starog hrvatskog imena Uneša/Unješa/Juneša/ Junješa.  Naime ime (Nevest-Ceri susjednog) sela Unešić (koje se u nekim starim dolumentima piše i kao Unješić) izvodimo od osobnih nadimaka Unešići ili Unješići, a to su sinovi (potomci) čovjeka koji se zvao Uneša ili Unješa. To prvotno ime bi se moglo ovako mijenjati: Uneša/Unješa -> Juneša/Junješa ->Janjoša. Potomci Janjoše bili bi Janjoševići (kako se ta obitelj u Nevestu i piše 1711.) ili Janjoši (kako se danas pišu pripadnici toga roda). Znači, prezime Janjoš ima u osnovi slavensko (a ne mađarsko) ime, iako je sličnost jako velika i dovodi do zablude da Janjoše proglasimo Mađarima. Janjoši bi prema tome mogli i biti baštinici starosjedilaca staroga Nevesta. Uistinu, na njihovom posjedu zvanom »Baština« (proteže se ispod pruge iznad Gornjeg Polja i obuhvaća Šamatorje) je i izgrađena crkva sv. Marije sa grobljem. Janjoši su sve do nedavno bili tradicionalne remete crkve sv. Marije. Ta tradicija sigurno nije nastala zbog blizine njihovih kuća crkvi, već mora imati dublje korijenje koje će vjerojatno izaći na svijetlost dana kada se istraže svi stari dokumenti (ukoliko nisu nestali) o crkvi sv. Marije u Nevestu.

JURJEVIĆ - naseljeni u Ceru (prema predaji na »Ahmetovo stanje«) oko 1725. Ne znamo dali su u vezi sa starim neveškim Jurjevićima (koji su bili starosjedioci Legatovića) ili su »Pragustini« tj. doseljenici iz makarskog zaleđa ili nešto drugo. Neveški Jurjevići koji imaju i nadimak Oprce su ženici iz Cere.

KEVIĆ - naseljeni u Nevest iza 1711. (vjerojatno iz Hercegovine). Jedan poznati obiteljski nadimak je Kević-Zelić.

MATIJAŠ - naseljeni u Nevest oko 1725. (vjerojatno iz Hercegovine ali može biti i autohtono prezime Zagore kao i došljaci iz Primorja). Matijaši-Jurinovići žive sa zapadne strane neveške Gradine kod ceste Drniš-Prgomet. Na sjeverozapadu Nevesta postoje još i »pravi« Matijaši (pod Umcom) te Matijaši-Runtići čiji nasljednici žive u Šibeniku. Runtić dolazi od pridjeva rutav (runtav) što znači dlakav, kosmat. Iz njega se izvodi i imenica runto u čijoj osnovi je runo, dlaka na tijelu nekih životinja, primjerice ovaca (npr. vuna je kovrčasta, kudrava ili runtava). Prezime Matijaš je nastalo od imena Matijaš (danas Matija, Matej ili Mate). Tako npr. u turskom popisu (defteru) područja Kušića i Zvoničana sa Lokvama (vjerojatno »Unešić u Dubravama«, Podumci i Ostrogašica) susrećemo 1550. godine i Matijaša sina Vladka.

MRČELA - starinom iz Koprne, ženici u Nevest-Ceri. Vrlo vjerojatno autohtoni rod Zagore dalmatinske, podrijetlom iz starih Marčela ispod Moseća; danas u Vinovu Gornjem postoji predio (kod Delaša i Tomića) koji se i zove Marčele; selo se posljednji put javlja na službenom mletačkom popisu iz 1709., poslije nestaje kao naselje. Po obiteljskom nadimku u i Nevestu i u Ceri (Galići) obitavaju Mrčele-Šiškonje. U zaseoku Budiša iz Cere, Mrčele pripadaju obiteljskom krugu Pomorića-Budiša (gdje su se i priženili iz Koprne). Prezime Mrčela može se može izvesti iz toponima Marčele (tj. M'rčela je čovjek iz Marčela, prezime je nastalo i djelom kao posljedica »gutanja« samoglasnika a, slično kao i ime sela Kop'rno od Koparno/Koperno). Nećemo pogriješiti ako ga izvedemo i iz osobnog imena (antroponim) Marčelo. Naime, oba razmatranja su točna i nisu kontradiktorna. Evo zašto je to tako: kada razmatramo položaj starih Marčela u Vinovu Gornjem nalazimo i crkvu sv. Marka u blizini (kao i povijesno groblje kod Vijanca). Pri tome, trebamo imati na umu da su Marčelo (muška izvedenica) ili Marčela (ženska izvedenica) varijacije biblijskog imena Marko (jedan je od četvorice evanđelista). Kako i u arhivima staroga Dubrovnika, nalazimo i muško ime koje se piše Marcelo (čitaj: Marčelo) nema razloga sumljati da je ta izvedenica postojala i u srednjovjekovnoj Zagori (još i danas je nalazimo među Hrvatima u Istri). Neke od mnogih talijanskih (latinskih) varijacija su Marcellus (čitaj: Marčelus), ili Marcellinus (čitaj: Marčelinus); ta imena su nosile i rimske pape. Selo Marčele (koje je uvijek bilo pod jurisdikcijom hrvatskoga bana iz Knina) imalo je sv. Marka kao sveca zaštitnika (patrona). Za vrijeme turske okupacije i u nemirna vremena mnogih ratova (ciparski, kandijski, morejski), progona, pošasti (npr. kuga) i opće nesigurnosti u vremenu između 1521. - 1685. nestaju sela Marčele i Partemis/Partemić. Na njihovim područjima nastaju Vinovo Gornje i Donje. Analizom imena razložno je pretpostaviti da su se ljudi u izbjegli iz Marčela zvali »Marčele« ili »M’rčele« što im je kasnije postalo i prezime. Druga je pretpostavka da je to prezime direktno izvedeno iz osobnog imena Marčelo, bez ikakove veze sa nestalim selom Marčele. Bilo kako bilo, imamo dobre razloge za vjerovanje kako se iza prezimena Mrčela iz Zagore krije dosta bogata povijest.

PEROVIĆ - naseljeni u Nevest iza 1711. budući da ih u venecijanskom zemljišniku iz 1711. nema (ne znamo odakle su starinom). Obiteljske nadimći su Perovići-Mutići i Perovići-Žarkovići.

PUĆO - starinom iz Planjana, ženici u Ceri (Ivančevići) te nasljednici imanja Budiša-Popovića od 1882. Obiteljski nadimak im je Kovači – jer su po svome tradicionalnom zanimanju bili kovači Nevest-Cere. Kako Puće ne nalazimo u Zagori na popisu izbjeglica u Primorje (1685.) niti na popisima iz mletačkog katastra (1709.) kao i popisu fra Bone Biloglava (1680.-1685.; ovo se još mora provjeriti!) očito je da su u Zagoru dospjeli iza 1725. (prema Anti Pući iz Umljanovića, iza 1768.) . Što znači »pućo« ? U jezicima zapadnih Slavena (npr. Lužičani)  imenica »puć« - označava  »put«. Osoba koja putuje se označava kao »pućnik«, »pućowar« ili »pućowarja«.  Dali je to osnova prezimena Pućo? Interesantno je da su Puće (Kovači) iz Cere potomci Mate Puće koga su zvali »Đuđo«. Taj nadimak možemo povezati za putujućim kovačima (i sličnim profesijama) u područjima pod turskom vlašću (džudžani, đuđani, jedžupci…). Ali za to nemamo nikakvih dokaza, a same usmene predaje su na klimavim nogama (možda čak i ne slobodne od predrasuda). Sa jezičnog i logičkog motrišta, puno je interesantnija hipoteza koju je izložio Ante Pućo iz Umljanovića. Prema njemu, Matin nadimak »Đuđo« je vjerojatno iskrivljenica od »Puđo« pa bi se prezime Pućo trebalo izgovarati kao »Puđo« ili »Puđa«. Problem je da u originalu dokumenta iz 1742. piše »Puchio« pa je interpretacija dvojbena. Ukoliko je to istina, onda bi starina ovoga roda trebala biti zapadna Bosna, bolje reći Livanjsko polje, selo Miši. Postoji i web-stranica sa vrlo dragocijenim podacima o prezimenu Puđa; prvi pisani trag prezimena Puđa u tome mjestu datira iz 1741.  (vidi: http://sites.google.com/site/selomisi/rodoslovlje-puda). Za nas je ovo interesnatno (citiram): prezime je nastalo od nadimka Puđa, a to od imenice puđa, koja znači »zadnji kosač u nizu« (kad više kosaca kose jedan za drugim). Ta je imenica izvedena od staroga glagola »puditi« (= tjerati, plašiti), pa puđa znači kosac koji tjera druge kosce da brže rade (kose). Od iste su riječi izvedena i hrvatska prezimena Puđak, Puđo, Puđaš, Puđić, Puđ i dr.  

RAJČIĆ - obitavaju u Nevestu i prije 1648. povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god.; vjerojatno stari hrvatski rod iz Poljica. Imaju slijedeće obiteljske nadimke: Šmeuti, Kudrići, Barišići, Kljaići, Blažovići i Mršići. Svi su potomci Ilije Rajčića pok. Ivana (manje vjerojatno od Mate Rajčića pok. Mate). Iza 1711. raspršili su se Rajčići iz Nevesta po cijeloj Zagori (Vinovo, Unešić, Ogorje i Radošić). Još uvijek je zagonetno odakle potječu Rajčići; nalazimo ih danas u Mravincama (Solin), na samoj granici Poljica. Po sličnosti prezimena nameće se zaključak da bi mogli imati veze sa starom hrvatskom plemenitaškom porodicom Rajčić iz Like koji su se u 15. stoljeću naselili među Poljičane (u službi tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, pa su ih zato domaći poljički didići i zvali »Ugričići«). Od oko 1358. godine plemić Juraj Rajčić (skupa sa Jurjem Dražojevićem) je upravljao Poljicima i zastupao poljičke interese u sukobu sa splitskom općinom (komunom). Međutim, nemamo dokumentiranih dokaza, da su neveški ili ostali zagorski Rajčići potomci toga Jurja. Ovo je »službena verzija« prema Alfonsu Paviću: Juraj Rajčić je živio u Poljicima a kada je umro pokopan je u Splitu i to u klaustru sv. Kate u crkvi sv. Dominika. Prema usmenoj predaji, imao je dva sina, Ugrina i Novaka. Ugrin se ženio tri puta, druga mu je žena bila rođena Dražojević. Po njemu se nazvala loza Ugrinovića koja je dala i poljičkih knezova i biskupa Nikolu. Ugrinov brat Novak je imao sina Petrića koji je umro bez djece. Drugi Ugrinov sin Pavao je praotac roda Pavića koji je imao više velikih knezova u Poljicima. Iako postoji i knjiga koja se bavi ovom problematikom, i ova »službena verzija« je po svemu sudeći ipak samo nagađanje; ne znamo dali su provedena sustavna istraživanja. Pavić je relativno često prezime (npr. u Utorama Donjim u našem susjedstvu, tj. našoj župi); Ugrini, Ugrinovići ili Ugričići su također rasprostranjeni (čak i među hrvatskim Srbima). Članci (eseji) o prezimenu Rajčić su dostupni na portalu hrvatskog rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović":
(1.) Crtica o prezimenu Rajčić i općenito o »plemićima« Nevesta i Cere
http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/crtica-o-prezimenu-rajcic-i-opcenito-o-plemicima-nevesta-i-cere  
(2.)  Odakle su dalmatinski Rajčići?
http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/crtica-o-prezimenu-rajcic-i-opcenito-o-plemicima-nevesta-i-cere-drugi-dio



SLUGAN
- obitavaju u Nevestu i prije 1648. god.; povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. Obiteljski nadimci su: Anturovi, Batinovi, Kocini i Kresini. Svi su potomci Petra Slugana pok. Mije. Prezime označava socijalnu kategoriju ili položaj; slugan je osoba koja »služi« državu (»službenik«, obično vojnik, policajac, nadglednik i sl.) ili služi u kakvog imućnijeg čovjeka/obitelji (»sluga«).

SUNARA
- starinom Sunarić [ili Sunar], naseljeni u Nevest za turske vladavine, povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god.; podrijetlom su iz okolice Travnika (Grahovik).  Sunare iz Nevesta imaju tri obiteljska nadimaka: Gargići, Ikačići i Tarlaši. Svi su potomci Filipa Sunare pok. Petra seoskog glavara u Zagori, jednog od narodnih prvaka i ratnog zapovjednika (kapetana, harambaše) mletačke vojske (vidi lijevo - Poznati ljudi). Dok se 1684. godine u Skradinu (u izbjeglištvu) piše kao Filip Sunarić, već godine 1711. u Nevestu se izjašnjava kao Filip Sunara. U Knjizi krštenih fra. Bone Biloglava, župnika župe Zmina od 1679. do 1686. god, susrećemo triput Mandu koja se piše kao Sunara (1680., 1685.) i kao Sunarić (1685.). Osim Sunara/Sunarića katolika iz Dalmacije i srednje Bosne (Grahovik) isto prezime se nalazi i među pravoslavcima u Crnoj Gori, Bosni i Srbiji.
To prezime je vrlo rijetko i jedinstveno kod Hrvata i Srba, dok se uopće ne javlja kod Bošnjaka-muslimana i ostalih europskih naroda. Zanimljivo je da u Šamatorju kod crkve sv. Marije susrećemo i relativno staru nadgrobnu ploču sa natpisom »Sunar« (vidi dolje). Zašto »Sunar« a ne »Sunara«? Upravo ta sitnica može eventualno biti ključ rješenja zagonetke podrijetla ovoga roda. U jezičnom smislu - hindi riječ 'sunar' je ime jedne grupe u okviru Šudra-kaste među Hindusima [kovači, puškari, lončari, kožari, zlatari, itd.] ) u Indiji. Opširnije materijale o orijentalnoj (indijskoj) hipotezi o podrijetlu Sunara donosi esej na portalu hrvatskog rodoslovnog društva  »O mogućem jezičnom značenju prezimena i podrijetlu roda Sunara/Sunarića“ (Poveznica: http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/o-mogucem-jezicnom-znacenju-prezimena-i-podrijetlu-roda-sunarasunarica).  Bilo kako bilo, jedno je sigurno: prezime Sunara iz okolice Travnika se proširilo iz srednje Bosne u Dalmaciju još za turskog vladanja; dalmatinske Sunare od najkasnije 1711. stalno naseljene u Nevest-Ceri i Šibeniku a odatle se kasnijim stoljećima proširlili po cijeloj Hrvatskoj.

SUNARA
- turski starosjedioci Nevesta, povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. i od tada stalno naseljeni u Ceri. Sunare iz Cere imaju danas obilje obiteljskih nadimaka pa se tako međusobno djele na Dujmušiće, Jašiće, Mariće, Markuzoviće, Mart'noviće, Petruškoviće i Pujake. Svi su potomci Cvitka Sunare pok. Vida. Sunare iz Cere su morale zacjelo biti u rodu sa neveškim Sunarama. U mletačkim popisima obitelji koje su se za Morejskoga rata (1684.-1699.) sklonile kao izbjeglice u primorju, nalazimo obitelji Filipa, Jure i Mije (Mihovila) Sunare u Crnici, te Filipa i Marka Sunarića u Skradinu (Marko je bio jedan od suorganizatora evakuacije stanovništva 1684.). Marka Sunaru jedanput nalazimo (1680.) u Knjizi krštenih fra. Bone Biloglava, župnika župe Zmina od 1679. do 1686. god., poslije ga ne susrećemo u zapisima. Juru Sunaru  nalazimo dvaput (1679. i 1686.) kao kuma kod raznih krštenja. Interesantno je spomenuti kako je Filip Sunara je imao zemlje i u Bogdanovićima (Sratok) skupa sa Vickom Sunara koga tu jedini put susrećemo u zapisima iz toga vremena. Iako ne znamo rodbinske odnose među ovim ljudima, oni su morali biti bliski srodnici, npr. Cvitko i Filip Sunara imaju zemlje u Bračeviću 1711. Poznati Sunara iz narodne predaje Nevest-Cere i Visoke je »hajduk Bože« iz Dujmušića, koji je živio prije ~200 godina (vidi ispod - neki toponimi mjesta).

SVIRAC - obitavaju u Nevestu i prije 1648. povratnici iz velikog izbjeglištva iza 1685. god. (još su ih zvali i Zvirac). Potomci su Petra Svirca pok. Nikole. Izumrli su po muškoj liniji u XX. stoljeću; nasljednici imanja su obitelji Budiša-Mijač i Dželalija-Pajlov. Interesantno je jezički promotriti podrijetlo prezimena Svirac. Stari instrumenti Nevesta su bili diple i svirale (o guslama nemamo podataka, niti predaje ako ih je i bilo – radilo se o rijetkim pojedincima). Diple su dvocjevno glazbalo s mijehom (»mišinom«) sa drvenim dijelom koji se zove Svirale. Ljudi vični upotrebi toga instrumenta se zovu 'diplari'. Svirale se mogu koristiti i bez »mišine«, kao zaseban instrument, pa se čovjek vičan takvu načinu »sviranja« zive 'svirac'. U tome kontekstu je i nastalo neveško prezime Svirac.

ŠEGO - ženici u Nevestu od prije 100 godina. Naseljeni iz Planjana su na Šeginoj Glavici (bivši Sladnov Umac – nazvan po Slatinu iz Marine, koji je bio nastanjen u Nevestu i živio u Sunara-Ikačića). Otac od Biće Sumporaša i Mate Ribonje iz Planjana se oženio se iz Nevesta. Šege su poznati hercegovački rod sa starinom u području Brotnja (danas dio općine Čitluk) i to iz sela koja se zovu Međugorje i Bijakovići. U »Hrvatskim rodovima općine Muć«, (http://www.ogorje.net/ ) čitamo da je prezime moglo nastati na čak tri načina. Prvo, od imenice šega sa značenjem šala, ruganje, zabava, smijurija, komedija (turski saka = šala, pošalica; arapski saqa = nesreća). Drugo, šega je i naziv oruđa (pila) s nazubljenom metalnom oštricom koje služi za rezanje stabala, drva i drugih materijala; pila, žaga; testera (talijanski sega, mletački siegazzo, njemački sege). Treća je hipoteza da je riječ o posuđenici iz albanskog jezika, u kojem shege, shegon (šege, šegon) oznčava osobu ili biće »crvene, crvenkaste kose ili dlake«.

VIŠIĆ - naseljenici iz Koprna (gdje su naseljeni oko 1725.) od prije 100 godina; žive kod crkve sv. Marije u Nevestu. Zovu ih još i Višići-Vakteri. »Vakter« se izvodi od njemačke imenice »Wachter« što znači čuvar, stražar. Višići su čuvali prugu u Ceri kod talijanske tvrđave iz II. svijetkog rata u kućici zvanoj »Vakterica« (koju su porušili partizani 1945.) pa im odatle i dolazi nadimak.

ZELEMBABA - ženici u Nevestu, nasljednici stare obitelji Pavlovića pa ih u Nevestu i zovu Zelembabe-Pavlovići (narod Nevesta kaže i Pa'lovići). Starinom su iz okolice Knina (gdje su sve do Oluje i živjeli ali kao pravoslavni Srbi). Ime ima izvorište u turskom jeziku. Još uvijek ne znamo u kakvoj su vezi ti Pa'lovići sa starim neveškim Pavlovićima koji se spominju 1480. i 1496. Naime Ivaniš Pavlović (1480.) ostavlja crkvi sv. Marije »5 gonjaja« (ca. 50-100 kvadrata) zemlje u današnjim Livadama (donje Polje) dok Jurica Pavlović (1496.) po svemu sudeći posjeduje svjetovne knjige ili dokumente pisane hrvatskim jezikom (vidi Povijest). To je bitan podatak za kulturnu povijest i hrvatski identitet staroga Nevesta (današnji Nevest i Cera, bolje rečeno Nevest-Cera).


NEKI TOPONIMI VEZANI ZA IMENA I PREZIMENA

 
U svezi izumrlih prezimena u Nevestu potrebno je istaći i bogatstvo toponimima koje je sa njima povezano. Bilaći su živjeli su između Bošnjaka-Knjeza i Višića-Pešića (Unešić). Kada se ide na Bilaćov Umac, kod lovačkog Doma, mora se proći pokraj Bilaćova Bunara i preko Bilaćove »Rampe«, na željezničkoj prugi. Krška polja iznad Prljica u Ceri se zovu Bilaćuše. Bakovići (npr. Bakovića Torovi u Ceri ili Bakovića Bušak u Nevestu) imaju natpis na križu (bolje reći na ostacima križa) na Biljugu ispod Ðukića Kose. Naseljeni su u Nevest (ili su se priženili) iza 1711. (vjerojatno iz Planjana); izumrli su po muškoj lozi; još ne znamo koje su obitelji nasljednici njihovih imanja. Jurjevići iz Cere žive ispod »Ametove Drage« prema Ahmetu, turskom posjedniku toga dijela Cere; prije turske okupacije ta draga se zvala »Ladikina/Ladičina Draga«. Rod Jurjevića u Nevestu ima obiteljski naziv »Oprce«; međutim taj nadimak je mogao postojati i u Ceri. Iza brda Kuk (starinom vjerojatno brdo Laškijevac) se nalazi dolina koja ze zove »Oprcin vrta«. U starim dokumentima (1434.) ta dola se zove se »Laška dolina« i predstavlja jedan od međaša između Šibenskog kotara i područja pod jurisdikcijom hrvatskog bana u Kninu.
 
»Hajduk Bože« iz Dujmušića je živio u špilji koja se danas zove »Božina Pećina«. Samovoljno je seljacima naplaćivao »zaštitu« pa su ga seoske straže (komiti) više puta bezuspješno pokušavale uhititi. Na kraju je ubijen u vatrenom okršaju kod kamena koji se zove »Božin Greb« smješten iza osamljene, nadaleko uočljive kamene glavice - zvane Kuk - na jugoistoku Cere. Kamen je bio ploča velikih dimenzija (oko 4 x 4 m) debeo skoro 1 metar koja je šezdesetih godina prošloga stoljeća nerazumno raskomadana dinamitom. Na isti je način je dinamitom raznesen i prirodni kameni vrh neobična (kockastog) oblika na Kuku (www.panoramio.com/photo/8936562 ).
-/-
-/-
-/-
-/-
„Sunar“ - natpis sa kamene ploče u groblju kod crkve sv. Marije u Nevestu; tri različite reprezentacje.
Prema kazivanju Mirka Dželalije-Ðukića, ta kamena ploča je pripadala obitelji Sunara-Tarlaša iz Nevesta.
(N. Budiša 2009@Copyright).
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA