NEVEST-CERA
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA
POZNATE I ZASLUŽNE OSOBE
POZNATE I ZASLUŽNE OSOBE
Napisao Nediljko Budiša
-/-
Navodim ovdje imena ljudi koji su poznati široj javnosti ali i imena ljudi i žena koji su odigrali značajnu lokalnu ulogu u raznim povijesnim razdobljima našega mjesta. Naglasak je pisati o osobama od čijeg djelovanja postoji povijesna distanca (~50 godina ) pa se ovdje radi o ljudima i ženama čije djelovanje uglavnom seže do 1940. godine. To bi trebalo biti dovoljno vremena da se smijene generacije i smire osobne strasti i razmirice. Postoje tri iznimke od te „povijesne distance“. Prvi je Ivan Sunara, čija je igračka karijera završena i o kome se sa sigurnošću može pisati na temelju njegovih rezulata. Drugi je  Mirko Rajčić, koji je imao hrabrosti dići glavu i reći istinu (i otići na robiju) kada su svi ,mudro‘ šutjeli – i čiji ideal (samostalna hrvatska država) je ostvaren (iako ne baš onako kako je on osobno očekivao). Treća iznimka je spomen na stradale vojnike (bilo bi idealno imati po jednu kratku biografiju – jednu iz II. i jednu iz Domovinskog rata) kao znak da njihove žrtve nisu bile uzaludne. Za ostale događaje i povijesne aktere tih događaja pogledati kratki prikaz povijesti Nevest-Cere od kasnog srednjeg vijeka do danas (izbornik „Povijest“).

OSOBE:
-/-
Lovro Lučić (krajem 15. – prva polovica 16. stoljeća) – trogirski plemić, zastupnik Nevešćana u pregovorima sa papinskin izaslanikom oko odobravanja osnivanja župe Nevest. Lučići su od starine bili patroni crkve sv. Marije u Nevestu sve do turske okupacije.
-/-
Filip Sunara (krajem 17. – prva polovica
18. stoljeća) – organizator zbjega naroda Zagore na venecijansku stranu 1684. god koji je ujedno bio i ratni zapovjednik satnije Morlaka u mleta
čkoj vojsci.
-/-
-/-
Marija Budiša (1882. – 1945.) - redovnica franjevka i vrhovna glavarica reda Družbe Bezgrešnog Začeća Majke Božje u Šibeniku i Senju (opširnije na izborniku „župa“).
-/-
Luka (Louis) Budiša (1897. -1961.) – predsjednik „Dalmatinske Sloge“ - iseljeničke zajednice u SAD. Uspješno se borio protiv dalmatinskog autonomaštva i priveo Slogu krovnoj zajednici hrvatskih iseljenika – Hrvatskoj Bratskoj Zajednici (uskoro će mo opširnije pisati o tome čovjeku).
-/-
Mirko Rajčić (1947. - )- nepokolebljivi borac za samostalnu i pravednu hrvatsku državu, »neveški Mandela«.
-/-
Edo Budiša (1958. - 1984.)- hrvatski književnik, (otac mu je rođen i odrastao u Ceri).
-/-
Ivan Sunara (1959. - )- vrhunski špotaš; profesionalni igrač košarke i poznati košarkaški trener.
-/-
-/-
Vojnici i ratnici: Poznato je da svi siromašni krajevi - koji svojoj djeci daju malo prespektive - su uvijek izvorište dobrih vojnika i ratnika. Tako i naš kraj. Tako imamo opis ratnog puta i sudbine pok. Šimuna Sunare (1920. – 1945.), narednika hrvatskog Oružništva. Ta sudbina na neki način oslikava usud svakog od pedesetak ljudi i žena poginulih u II. svijetskom ratu. Na žalost ni Domovinski rat (1991.-1995.) Nevest i Ceru nije poštedio žrtava: gotovo svake godine toga rata je poginuo po jedan mladić iz mjesta.
-/-
-/-
OSOBE - SA OPŠIRNIJIM PRIKAZOM POVIJESNIH OKOLNOSI:
-/-
LOVRO LUČIĆ - ime je vjerojatno dobio po sv. Lovri, tradicionalnom svecu koga štuju stari Trogirani  čije ime nosi i trogirska katedrala. Kao stara plemićka trogirska familija (u Trogiru su najkasnije od 12. stoljeća), obitelj Lučić (de Luča, Lucae, Lučiš, Lucius, Lucij, Lugich) uživala je velik ugled, a bila je i dosta imućna. U Nevestu su bili patroni (zaštitnici) crkve svete Marije sve do turske okupacije mjesta. Lovro Lučić je krajem 15. stoljeća bio dovoljno utjecajan da Nevešćanima koji su sami izgradili crkvu Sv. Marije, osigura podršku generalnog papinskog vikara u Šibeniku (Hektor Franceschi). I zaista zahtjev Nevešćana je uvažen, pa je Franceschi na Badnji dan, 24. 12. 1492. prihvatio Augustina iz Knina za svećenika župe Nevest i po srednjovjekovnom načinu investiture uveo ga u službu na župi.
-/-
Lovrin unuk ili praunuk Petar Lučić-Lucij (1550-1614), je pisao hrvatske i latinske stihove te sakupljao književnu baštinu a Petrov sin Ivan Lučić-Lucius (1604.-1679.) je napisao među ostalim i „O kraljevstu Dalmacije i Hrvatske – De regno Dalmatiae et Croatiae” (1666.) koje se smatra prvim djelom europske historiografije koje je pisano po strogim principima znanstvene egzaktnosti i nepristranosti. Stoga se sa pravom smatra ocem hrvatske povijesne znanosti, velikim sakupljačem i konzervatorom povijesne građe, poznavaocem paleografije, diplomatike i drugih znanosti njegova vremena.
-/-
Lučići su imali posebne veze sa Nevestom a djelom i Radošićem. Veze Lučića sa Nevestom su vjerojatno uzrokovane njihovim hrvatskim podrijetlom i posjedima (trogirski plemići-didići, npr. Cege posjedovali su zemlje u Nevestu i Unešiću). Poznato je da se većina radošićkih sitnih posjednika-didića naselila u Trogir; i neveški sitni posjednici-didići su se vjerojatno naselili i u Trogir i u Šibenik i tamo sa ostalim zagorskim didićima činili jezgru gradskog plemstva. Zanimljivo je da se Lučići u Trogiru 1811. zovu i Lučići-Pavlovići. Dali se radi o vezi sa starim neveškim Pavlovićima?
-/-
-/-
FILIP SUNARA – sin Petra, seoski glavar u Zagori, ratni zapovjednik (kapitan, harambaša) hrvatske (vlaške/morlačke) postrojbe mletačke vojske. Zbog svojih vojnih vještina (posebno za evakuaciju turskih podanika 1684.) imenovan je zapovjednikom družine (satnije) od strane Mletačke Republike; pod njegovom zastavom su se borili većinom preci današnjeg stanovništva u općini Unešić. Nema sumlje da je Filip morao biti nadaren vojni zapovjednik. Iskustvo je mogao steći služeći u martolozima na Gradini; to je bio rod turske vojske kojemu su i Vlasi kao pripadnici kršćanske raje pripadali. Kako su bezakonje i samovolja turskih nosilaca vlasti rasli, morao je rasti i revolt u redovima obespravljene kršćanske raje što je kulminiralo ustankom Zagorana, Prominjana i Petropoljaca 1648. godine.
-/- 
Ne znamo pouzdano o Filipovu ratnome putu, nije ga opjevao Kačić. Sigurno je dobro poznavao i Matiju Nakića, serdara svih zagorskih Krajišnika i glavara Lige za Zagoru. Možemo zaključiti da se borio protiv Turaka najkasnije za Morejskog rata (1684.) uz sudjelovanje ostalih domaćih vojskovođa kao što su Andrija Butković (kasnije naseljen u Unešić) i Grgur Radnić iz Sitnoga (kasnije naseljen u Drniš) na gotovo čitavom tadašnjem južnom ratištu.
-/-
U mletačkim popisima obitelji koje su se za Morejskoga rata (1684.-1699.) sklonile kao izbjeglice u Crnici i Skradinu, u Flipovoj postrojbi nalazimo Juru i Miju (Mihovila) Sunaru. U drugom popisu nalazimo i Marka Sunarića. Nemamo informacija u kakvom su srodstvu bili ali ako ovu porodicu usporedimo sa Nakićima [isto tako vlaška porodica koju su Turci također naselili iz srednje Bosne u Zagoru] možemo pretpostaviti da se radi o bliskim srodnicima, vjerojatno braći. Ako su pripadnici toga roda bili na spisku izjeglica iz Nevesta onda je logično da su Filip i njegova braća/rođaci već otprije bili naseljeni na područje staroga Nevesta. Dali su se pridružili Zagoranima za ustanka 1648. godine? Vjerojatno nisu. Na primjer, znamo tako da je još 1684. godine bosanski paša uputio poruku Mati Nakića da se sa svojim krajišnicima „ne odmeće od Sultana“.  Naime porodice koje su „digle glavu” za ustanka 1648. godine su se loše provele u izbjeglištvu u Primorju: desetkovane su kugom, gladi i neimaštinom do te mjere da su roditelji prodavali djecu u ropstvo da bi se održali na golom životu. Dio tih porodica se tako ugasio a dio ostao zauvjek u Primorju. Rijetki su se vratili na ognjišta u Zagori. Nema sumlje da je Filip Sunara kao glavar obitelji mudro postupio što je sačekao pogodnija vremena tj. turski poraz po Bečom (1683.) i tek tad se kao turski podanik iz Nevesta/Cere sa cijelom obitelji (klan) odmetnuo pod mletačku vlast (1684.). On je zacijelo poslije uspješnog oslobođenja Zagore dobro poznavao domaće prilike pa je zauzeo i posjede turskih posjednika i države (a to su bile nabolje čestice šuma, pašnjaka i oranica) u Nevestu, Ceri, Visokoj, Bračeviću, Sratoku i Ramnjanima. Mletačke vlasti su im kasnije priznale posjedničko pravo samo nad zemljama u Nevestu i Ceri.
-/-
-/-
OSOBE - NOVIJE VRIJEME:
-/-
MIRKO RAJČIĆ  –  po zanimanju diplomirani ekonomist, rodom iz našega mjesta, hrvatski politički aktivist i uznik bivšeg tj. propalog režima u kome je bio »politički nepodoban« čovjek, jedna vrsta »neveškog Mandele«; osobni poznanik i prijatelj legendarnog Bruna Bušića. Godine 1978. osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu radi »krivičnih djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti i neprijateljske propagande u svrhu razbijanja SFRJ te stvaranja samostalne hrvatske države«. Od početka tamnovanja i izlaska iz zatvora bio je praktički bez pravog zaposlenja i bez prava na putovnicu gotovo 15 godina! Danas živi i radi u Splitu. Još nemamo točnih biografskih podataka o našemu Mirku. Ali po njegovim javnim nastupima u hrvatskim medijima iza 1990. lako je zaključiti kako se radi o nepotkupljivnom i kritičkom intelektualcu, plemenitom čovjeku visokog etičkog i moralnog integriteta, »nepopravljivom« idealistu-domoljubu. O tome najbolje svjedoči njegovo otvoreno pismo Tihomiru Oreškoviću u riječkomu Novom Listu povodom suđenja tzv. »gospićkoj grupi«.
-/-

Ulomci iz toga potresnog pisma:

****-/-
.... na žalost, čitavu tu protuhrvatsku operaciju nije bilo moguće izvesti bez aktivnog sudjelovanja »naših ljudi«. Njihova podrška, odnosno kukavičluk, u vrijeme Titova »samoupravnog socijalizma«, ostat će zapamćena po najdubljem evropskom političkom mrtvilu toga doba, a njihova podrška Tuđmanovoj »mladoj hrvatskoj demokraciji«, po najljućem nacionalističkom govoru u poskomunističkoj Europi.
-/-
Ne treba se čuditi što u tako nesretnoj zemlji i narodu, prvi čovjek tajne komunističke policije, Udbe… zadužene za likvidacije jugoslavenskih političkih emigranata, uglavnom Hrvata …  postaje pomoćnik ministra obrane RH.
-/-
Kad je prije 14 godina došlo do sloma komunizma, a uskoro i do propasti Jugoslavije, ti si imao tu nesreću što si se opet našao u hrvatskom Babilonu, u Zagrebu, gdje su na vlast još jednom došli udbaši, a ja sam imao tu »sreću« što sam poslije izlaska iz logora Stara Gradiška dospio u Split, gdje »tradicionalno« najveću društvenu moć imaju »naši ljudi«, Balkanci, vjerne sluge i pomagači svih protuhrvatskih režima.
-/-
Koliko je meni poznato, od sloma Hrvatskog proljeća 1971., do dana hapšenja, u proljeće 1978., ja sam bio daleko najaktivniji hrvatski nacionalist u Zagrebu, a možda i u čitavoj Hrvatskoj. Iako mi je savjest mirna, svjestan sam da je moja »neumjerena« politička aktivnost onoga doba bitno utjecala na budućnost vas, mojih tadašnjih poznanika. Kad smo se nas dvojica zadnji put vidjeli, u listopadu 1978., kad si izlazio iz sudske dvorane, stavio si ruku na moje rame i pozdravio si me riječima: »Drži se!«
-/-
Na Tvoju i moju žalost, od vremena kad su se bivši hrvatski velikojugosloveni i staljinisti »ukazali« kao velikohrvati, ti nisi uspio izbjeći zamke koje su Ti namjestili, a ja, od daleke 1991., iz mjeseca u mjesec, uzaludno se prijavljujem na splitski »Hrvatski zavod za zapošljavanje«.
-/-
.... Ti koji si žrtva dvaju nečovječnih i tako blisko povezanih režima, ne bi smio zatajiti, ili reći bilo što na štetu istine, pa tako i istine o Gospiću 1991., jer bi to bilo na korist najgorih ljudi u povijesti Hrvata. Ako si kriv, priznaj krivnju, zamoli oprost od rodbine žrtava i od naroda kojemu su žrtve pripadale. Pokaj se, pa ćeš steći naklonost svih ljudi i naroda koji su nedavno ratovali, a još se gotovo nitko ni za što nije pokajao. Iznad svega, nastoj doći pred Međunarodni sud, jer sam uvjeren da Ti po imenu i prezimenu poznaješ ljude koji su i Tebe i naš narod odveli u tragediju. Uvijek možeš računati da ću se rado odazvati kao svjedok, ali ne u Hrvatskoj, jer Hrvatska u posljednjih 14 godina ne djeluje kao pravna država, već kao pravna i politička zločinačka organizacija.
-/-
Mirko Rajčić, Split
-/-
(Otvoreno pismo Tihomiru Oreškoviću, Novi list od 17. 02. 2003.)
-/-
****
Edo Budiša rodio se 20. kolovoza 1958. u Rovinju, a tragično preminuo 25. listopada 1984. u Trstu. Diplomirao pravo u Zagrebu. Priče počinje objavljivati u “Studentskom listu” 1979. g. Radovi su mu tiskani i u zagrebačkim “Pitanjima”, “Poletu”, “Večernjem listu”, splitskoj “Omladinskoj iskri” i “Vidiku”, beogradskoj “Književnoj reči”..., zatim postumno u pulskoj “Novoj Istri”, zagrebačkome “Quorumu” itd. Nagrađivan za novele objavljene u periodici, gdje još ima Budišine proze koja nije obuhvaćena nijednim izdanjem njegovih djela. Pripadnik književna naraštaja “quorumovaca”. Zastupljen u književnim izborima i antologijama, primjerice u Antologiji hrvatske novele Krešimira Nemeca (Naklada “Pavičić”, Zagreb 1997.), Daniela Načinovića (Priče iz Istre – hrvatski pripovjedači XX. stoljeća, Pula 1999.). Izdvajamo i biobibliografske bilješke u Hrvatskoj enciklopediji 2 (Zagreb 2000.) i Hrvatskome leksikonu (Zagreb 1996.).
-/-
Izvor: http://www.istrapedia.hr/hrv/383/budisa-edo/istra-a-z/
Djela:
Klub pušača lula (roman), CDD SSOH, Quorum, Zagreb 1984.
Lijepe priče, Omladinska iskra, Split 1984.
Ponovno probuđeni čovjek (sabrana djela), Naklada “Matthias”, Labin 1999.
/
-
-/-
IVAN SUNARA  –  (Dujmušić) je rođen u Drnišu 27.03.1959. od oca pok. Marka i majke Ane rođ. Sunara (Martnović). Ivan je poznati košarkaš (visok 203 cm) i košarkaški trener; djetinstvo i ranu mladost je proveo u Ceri. Sportsku karijeru je napravio igrajući za KK Maribor (Slovenija; igrao dvije sezone), KK Cibona Zagreb (igrao četiri sezone), KK Zadar (od 1979. do 1987.), Paini-Napoli (Italija; jednu sezonu). Igrao je 119 puta za reprezentaciju bivše Jugoslavije kao i za reprezentaciju Hrvatske u vremenu od 1974. do 1994. Osvajač je brojnih medalja a među njima i  brončane medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. Nakon završetka profesionalnog igranja košarke posvetio se trenerskom poslu; vodio je nekoliko klubova u Hrvatskoj i Sloveniji. U sezoni 2005./06. vodio je njemački Deutsche Bank Skyliners a zatim (2007./08) i zagrebačku Cibonu. Veliki trenerski uspjeh je postigao 2000. godine kada je sa svojim timom Krka-Novo Mesto osvojio državno prvenstvo prekinuvši tako dugogodišnju dominaciju ljubljanske Olimpije u Sloveniji. Kao trener Ivan je poznat kao "firm but fair coach" visokih radnih i etičkih kriterija i zathjeva za timski rad, a posebno je uspješan u otkrivanju i promoviranju mladih talenata.
-/-
-/-
(Slika preuzeta sa: www.ezadar.hr)

-/-
-/-

POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA