NEVEST-CERA
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA
ŽUPA
Napisao Nediljko Budiša

*****

Fotografija: Nediljko Budiša,
2010@Copyright
-/-

***
Ovdje ćete naći neke osnovne podatke o
- povijesti gradnje crkve i okolnih objekata u župi
- svećencima i časnim sestrama iz Nevesta i Cere

***
/-
Šetnja kroz Šamatorje u Nevestu:

/-
U lijepoj internetskoj prezentaciji "Od Puljana do Čvrljeva" donosi Joško Zaninović (drniški arheolog i kustos u muzeju Drniške krajine) 4. veljače ove godine i povijesne podatke (preuzete iz Stošićevih "Sela") o Nevestu i župi Nevest. Posebno preporučam pogledati slike unutrašnjosti naše crkve!-/-

-/-
*******
***
-/-
O ŽUPI SV. MARIJE
-/-
Prije izgradnje crkve
-/-
Stara hrvatska katolička župa sv. Marije u Nevestu (sv. Marija Svijećnica je nebeska zaštitnica cijele župe) smještena je u srcu dalmatinske Zagore, u zaleđu primorskih gradova Šibenika i Trogira na pola puta između Knina i Splita. I prije početka dominacije Hrvata (čija plemena su prvotno posjedala zadarsko zaleđe, do Krke i Butišnice) ovim krajevima, postojao je organizirani kršćanski život (romanskog i slavenskog stanovništva) o kome na žalost nemamo nikakvih podataka. Isto tako nemamo nikakva spomena Nevesta za vrijeme hrvatskih narodih vladara. Iz toga vremena ima podataka o županiji Zmina koja se prostirala sve do Moseća i Petrova Polja. Bilo kako bilo, u vrijeme splitskog crkvenog sabora 1185. god., vjerojatno je postojala posebna župa (pod nama nepoznatim imenom) na današnjem području naše zajednice. Ta župa je morala pripadati bilo kninskoj biskupiji (koja je postojala od 1040. do 1522. i gdje je stolovao hrvatski ban) ili (manje vjerojatno) skradinskoj biskupiji (koja je postojala od 533. do 1828.). Temelji crkve sv. Jure u Unešiću (koja je u to vrijeme za titulara imala sv. Petra) vjerojatno potječu iz toga vremena.
-
Zabilježena je i velika pomrčina sunca 3.lipnja 1239. godine koja je u narodu označena kao loš omen. I zaista, iza toga prirodnog fenomena slijedi tragedija kojoj u ovome kraju nema ravne: provala Tatara 1242. godine. Ukratko, godine Mongoli su sa velikom vojskom prešli Dunav i Dravu, te poharali Hrvatsku pa je hvatsko-ugarski kralj Bela IV pred njima pobjegao u Dalmaciju i sklonio se utvrde gradova (Klis, Split, Trogir) koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Tijekom opsade Trogira, Bela se sklonio na obližnje dalmatinske otoke, dok su Tatari uništili zaleđe toga grada; u to vrijeme razorene su i crkve u sv. Petra u današnjem Unešiću kao i starohrvatska crkva u Kljacima, dok je cijelo kninsko polje sa Biskupijom do te mjere uništeno da se vise nikada neće oporaviti. Izvrsnu modernu povijesnu studiju pod naslovom „Provala Tatara u Hrvatsku“ napisao je fra. Josip Ante Soldo [Historijski zbornik 21-22 (1968-1969), str. 371-388.].
-/-
Ne samo da su ovaj kraj skoro uništili, nego su Mongoli vjerojatno razorili do temelja i jedno naselje (možda i grad) zvan Tubnium/Tabunj/ Tabudj/Tabia/Tambia/Timbia - skraćeno - Tabunj. Položaj toga mjesta je još uvijek kontroverzan; ali čini se da je Miletić prilično blizu pravoj lokaciji: na dijelu povjesnog područja Nevesta na zapadu (današnji Unešić do Podumaca) moglo biti i isčezlo misteriozno naselje Tabunj. No sudeći prema natpisu na Biligu iz Cere položaj toga mjesta bi isto tako mogao biti i u blizini neveške Gradine (ili Gradina sama; postoji legenda da je 'grad' bio sa zapadne strane). Tu je naime bilo lokalno komunikacijsko cestovno čvorište između slijedećih regionalnih središta antičke Zagore: Rider–Burnum–Magnum–Salona (Danilo–Kistanje/Ivoševci–Kljaci/Umljanović–Solin). A i sama neveška Lokva (sa mnogobrojnim bunarima u okolici)  je bila „natkrivena“ (vjerojatno radi zaštite od malarije!) i predstavljala je važan izvor vode na tome mjestu. Po toj logici Nevest bi bio novi baštinik Tabunja. No to su još neistražene povijesne hipoteze (vidi izbornik 'Povijest').
-/-
Nakon tatarskog razaranja kada nestaje i Tabunj, opustjelo područje današnjeg Nevesta, Cere i Unešića počinje se lagano demografski opravljati. Ali nikada neće dostići onu razinu naseljenosti kao ni značenje koje je imalo prije toga. U toj slabosti vide svoju šansu i primorski gradovi Trogir i Šibenik pa staro područje Nevesta postaje poprište sukoba interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske Biskupije i šibenske komune (općine). To je razlog zašto imamo pisanih dokumenata o Nevestu i u trogirskim i u šibenskim arhivima (kninske arhive su uništili Turci). Tako imamo prvi pisani spomen  Nevesta 13. srpnja, 1266. kao posjeda trogirske biskupije u buli pape Klementa IV.
-/-
Gradnja crkve, osnivanje župe, turska okupacija i oslobođenje
-/-
Kao govorimo o prošlosti crkve sv. Marije u Nevestu, moraju se spomenuti i Lučići, stari plemićki rod iz Trogira (u Trogiru su najkasnije od 12. stoljeća; pišu se kao de Luča, Lucae, Lučiš, Lucius, Lucij, Lugich). Trogirski Lučići su bili patroni crkve sv. Marije u Nevestu a porodica im je uživala je velik ugled, bila je dosta imućna i imali su posebne veze sa Nevestom a djelom i Radošićem. Veze Lučića sa Nevestom su vjerojatno uzrokovane njihovim hrvatskim podrijetlom i posjedima (trogirski plemići-didići, npr. Cege posjedovali su zemlje u Nevestu i Unešiću). Poznato je da se većina radošićkih sitnih posjednika-didića naselila u Trogir; i neveški sitni posjednici-didići su se vjerojatno naselili i u Trogir i u Šibenik i tamo sa ostalim zagorskim didićima činili jezgru gradskog plemstva. Iz te porodice je i Ivan Lučić-Lucius (1604.-1679.) koji se smatra ocem hrvatske povijesne znanosti (napisao je među ostalim i „O kraljevstu Dalmacije i Hrvatske – De regno Dalmatiae et Croatiae”, 1666.). Za sve ove tvrdnje imamo i povijesni dokaz: znamo naime iz jednog inventarskog spisa napravljenog 1. kolovoza 1463. kako je Antun Lučić posjedovao zemlje u Donjem polju u Nevestu.
-/-
Ivanov djed ili pradjed, Lovro Lučić je krajem 15. stoljeća bio dovoljno utjecajan da Nevešćanima koji su sami izgradili crkvu Sv. Marije, osigura podršku generalnog papinskog vikara u Šibeniku (Hektor Franceschi). I zaista zahtjev Nevešćana je uvažen, pa je Franceschi na Badnji dan, 24. 12. 1492. prihvatio Augustina iz Knina za svećenika župe Nevest i po srednjovjekovnom načinu investiture uveo ga u službu na župi. Crkva je zacjelo starija: u jednoj ispravi iz 1480. spominje se plebanus (župnik) crkve sv. Marije u Nevestu. To bi moglo značiti kako je Nevest već u to vrijeme imao crkvu, zacjelo manju od ove današnje, veličinom i oblikom je vjerojatno podsjećala na tipičnu srednjovjekovnu crkvicu kakva je npr. crkva sv. Jure u Žitniću.
-/-  
Nakon višekratnih turskih provala područje župe sv. Marije dolazi pod tursku vlast 1522. Prije toga bio je Nevest u više navrata spaljivan i uništavan (ali ne i uništen!): prvi put 1415. (kada je uništen utvđeni grad Zvoničac iznad Ostrogašice);  drugi put 1499. – 1502. za vrijeme surovog rata između Venecije i Osmanskog carstva, te vjerojatno (treći put) za turske vladavine u periodu izmedju 1570-1580 kada je zbog rata, pljačke (uskoci), nesigurnosti, nasilja, gladi i kuge starosjedilačko stanovništvo gotovo nestalo. Prema prema Stošićevim „Selima” negdje oko 1560. godine formalno prestaje postojati župa sv. Marije.
-/-
U vrijeme turske vladavine nad tim hrvatskim područjem (1522.-1685.) Nevest je najvjerojatnije pripadao župi Petrovo Polje. Podatak za tu tvrdnju nalazimo u dokumentu od 3. studenog, 1677. gdje stoji kako je Nevest skupa sa (Koprnom, Unešićem i Sitnom) dio kapelanije Petrova polja. Visovački fratri koji su pastorizirali velik dio okupirane Dalmacije su vjerojatno skrbili o preostalom katoličkom stanovništvu nekadašnje župe sv. Marije, ali i o pridošlicama koje su Turci naselili. Dušobrižnička služba je se odvijala u izuzetno teškim okolnostima: kršćani su morali plaćati Turcima harač i biti u njihovoj službi (npr. kao martolozi na Gradini), a uskoci su „uskakali” i plijenili ne samo malobrojne muslimane nego često i kršćansko pučanstvo (kao turske podanike).
-/-
Nakon istjerivanja Turaka župa je obnovljena a pripadala su joj sela Nevest, Cera, Divojević, Kladnjice, Čvrljevo, Bogdanović, Vinovo, Utore i Sitno. Prvo se osamostalila župa Čvrljevo te je formirana 1727. godine; kasnije su se i ostala sela „odcjepljivala“. Biskup Antun Kačić posvetio je obnovljenu župnu crkvu u Nevestu 1. lipnja 1730. godine, koja je u to vrijeme bila jedna od ljepših crkva u Zagori iako je je nevješto dograđivana i proširivana (meštar je bio Ivan Avian iz Trogira; izgleda da u rodnome gradu nije uživao ugled). Stara crkva je bila na zapadnom djelu a do 1730. se proširila za polovicu u pravcu istoka; tada je poprimila oblik koji i danas poznajemo (jednostavna pačetvorina sa apsidom na volat). Godine 1828. ukinuta je Trogirska pa od tada župa Nevest pripada Šibenskoj biskupiji. Danas župa obuhvaća sela Nevest, Ceru, Utore Donje i Visoku. Za one koji ne znaju, u talijanskom jeziku drugi naziv za Nevest [Neveste] je Santa Maria (Sveta Marija).
-/-
Stanovništvo župe iza turske vladavine do danas
-/-
Već 1761. god. župa sv. Marije (sela Cera, Nevest i Utore Donje) ima 1 262 stanovnika od toga u Nevestu 482 u Visokoj 64 a u Ceri 124 stanovnika. Broj vjernika u župi je bio stabilan sve do 1980-ih. Tada dolazi do osipanja stanovništva: dok pred početak II. svjetskog rata (1939) u župi ima 1252 duša, taj broj se još dobro držao do 1979. (1000 duša) da bi ih 2011. godine bilo svega 227 (sela Cera, Nevest, Utore Donje i Visoka). Stare župne matice od XVII. st. nisu sačuvane. Sačuvane matice se nalaze u HAZ-u (M. k. 1838; knjiga vjenčanja iz Sitnog Gornjeg  1825.-1867.).
-/-
Unutrašnjost crkve
-/-
Vrata na pročelju imaju sa strane dva prozorčića, istaknutu nadstrešnicu i iznad kameni križ, a povrh križa rozetu od šest latica. Na vrhu je zvonik na preslicu s tri zvona. Crkva je pokrivena ciglom 1927. a pročelje je obnovljeno  1968. dok je 1986. postavljena betonska ploča i nova krovna konstrukcija, nova vrata i prozori te novi betonski kor. Orgulje su kupljene 1978. i u crkvu je postavljen razglas.  Godine 1994. stavljen je novi mramorni pod u crkvu, a dvije godine kasnije uvedena je voda te postavljena nova mramorna preslica te su elektrificirana zvona. God. 1997. napravljen je nogostup s južne i zapadne strane crkve, a 1998. je izgrađen ogradni kameni zid sa zapadne strane groblje. U crkvi je 2000. god. postavljen novi Križni put te napravljen reljefni triptih Prikazanja Gospodinova u hramu. 2003. god su kupljena nova crkvena zvona. Godine 1978. unutrašnjost crkve je uređena po novim liturgijskim propisima. God. 1997. napravljen je nogostup s južne i zapadne strane crkve, a g. 1998. izgrađen je ogradni kameni zid sa zapadne strane groblje. (vidi:
http://www.sibenska-biskupija.hr/upe-i-samostani/uneiki-dekanat/109/361-nevest)
-/-
Od oko 1700 godine Sveta Marija Svijećnica se slavi u Nevestu svake godine 2. veljače svečanim euharistijskim slavljem. To slavlje počinje blagoslovom svijeća, a potom se nastavlja ophodom s upaljenim svijećama oko župne crkve. Pri tome se nosi vrlo stari brončani lik Gospodinova prikazanja u Hramu (Gospin lik s djetetom Isusom u Hramu). Narod Nevesta i Cere občino kaže „Gospa Kandelora“ (iako je ispravnije hrvatski reći „Svijećnica“). Glavni oltar koji je bio od drveta - zamijenjen je mramornim 1917. godine. Na trijumfalnom luku oltara je barokna Gospina slika (Uznesenje Marijino) okrunjena srebrnom krunom 1929. god. Na oltarnoj pali je naslikan prizor očišćenja Blažene Djevice Marije sa starcem Šimunom u plaštu.
-/-
Sveti Petar i Pavao se slave 29. lipnja nakon što bi se palili „svitnjaci“ za sv. Ivana (21. lipnja). Na južnom pokrajnjem („ceranskom“) oltaru su slike sv. Petra i Pavla (domaći rad) a na sjevernom („neveškom“) je prekrasna barokna Gospina slika (vidi Fotogaleriju) U lađi je niša s kipom svetog Ante (koga pobožni narod posebno štuje) dok na zidu vise dva drvena raspela.
-/-
Okoliš: „Vratarska“ kuća, „bratska“ kuća, groblje i križ na Kulici
-/-
Godine 1746. izgradio je Fra Mijo Stipanović-Doljanin (župnik Nevesta 1745.-1746.) novu župsku kuću sa krušnom peći uz po­moć sinjskog samostana. Bila je to u to vrijeme vrlo „moderna“ građevina pokrivena pločama, građena uz korištenje vapna (kreča), za razliku od većine tadašnjih kuća zidanih suhozidom (ljudi su tada živjeli u potleušicama nalik „sinicama“ ili „torovima“). Već 1881. god. uz staru „Doljaninovu“ kuću sagrađena je novija župska kuća u kojoj župnik i danas stanuje. Iza II. svjetskog rata u župskoj kući je bila škola, pa krčma, te zadruga sve do 1962. godine, da bi konačno bila osposobljena za stanovanje 1964. godine. Današnji oblik je nastao krajem 1970-ih, radom tadašnjeg župnika fra Alberta Marića, koji je „Doljaninovu“ kuću zamjenio betoniranom prostorijom za održavanje vjeronauka.

Oko crkve je groblje na kojem se još može naći pokoji stećak; nastariji su iz kasnog srednjeg vijeka (XV.-XVI. stoljeće). U groblju je kapela sv. Marije Magdalene („Bratska kuća“) koja služi kao mrtvačnica (ne zna se vrijeme izgradnje). Ta građevina je očito služila dvijema bratovštinama (Presvetog Sakramenta i Blažene Djevice Marije) koje djeluju u župi od 1883.godine.

Na brdu Kulica postavljen je g. 1996. veliki križ (visok 6 m) na spomen dolaska sv. oca pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku. Kod križa se slavi sv. misa svake godine na uskrsni ponedjeljak. Zanimljivo je napomenuti kako je Kulica povijesno brdo Nevesta iznad Trnovače (pri radovima na postavljanju križa - pronađeni su dotad nepoznati stari grobovi). U ispravama hrvatskoga bana iz 1432. spominje se i lokalitet “Kudrica” (u blizini današnjeg Pišteta, Križate kamenice i Gradine/Gradinice iza Velikog Korita) vjerojatno se radi o ovom brdu (iako brdo slična naziva postoji između Sratoka i Sitnog). Taj betonski križ je podignut Velikim zalaganjem pok. Mile Rajčića (Marjančova) gdje je postavljen i limeni hrvatski barjak. To je ujedno i najbolje materijalno obilježje velike ljubavi toga čovjeka prema župi, jedna vrsta njegove osobne zadužbine.
-/-
Jedno zanimljivo nagađanje: Jesu li se sveti Petar i Pavao „preselili“ iz Unešića u Nevest?
-/- 
Interesantno je pitanje od kada (i zašto) se slave sv. Petar i Pavao u Nevestu? Evo mogućeg scenarija: romaničko-gotička crkva Crkva Svetog Jure u Unešiću se prvi puta spominje u kasnom srednjem vijeku 1266. (baš kao i Nevest) i to kao crkva sv. Petra i Pavla. Jedno vrijeme tako se i zvalo okolno područje; vjerojatno kao dio starijeg kasno-srednjevjekovnog mjesta Kosević, koje je skupa sa Nevestom dobrim dijelom nasljedilo rano-srednjevjekovnu [ili kanoantičku?] Tabiju i Luković (toponim koji bi se mogao povezati sa starim hrvatskim imenom za Livade - 'Luke' - koji je još i danas očuvan za dio livada u posjedu roda Budiša). Osim cijelog današnjeg Unešića, u sastavu Kosevića su bili i Partemić (Vinovo Donje, crkva je razorena), Dobričić (Planjane Donje, crkva sv. Ivana) te Zvoničac (današnja Ostrogašica sa Podumcima i dijelom Mirlovića). Romaničko-gotička crkva Crkva Svetog Petra kod Lagatorića u Unešiću je sagrađena na temeljima (bolje reći ruševinama) neke kasnoantičke građevine; u njoj se zacjelo odvijala služba Riječi u doba hrvatskih narodnih vladara. Crkva je do temelja razorena za vrijeme mongolske (tatarske) najezde (kao i cijela okolina, npr. starohrvatska crkva u Kljacima a vjerojatno i 'grad' kod neveške Gradine). Vrlo je blizu Lagatora/Lagatorića; taj toponim podsjeća na Legatoviće/Lagatoviće, “izgubljeni” dio Nevesta o kome piše Stošić u svojim “Selima šibenskog kotara” (1940).
Tijekom stoljeća tu se formiralo malo mjestašce Unešić. To mjestašce je u početku najvjerojatnije bilo zaselak sela Nevesta ili (puno vjerojatnije) dio Kosevića („Unešić u Dubravicama“; jednako kao što je sve donedavno Perković bio zaselak Sitnog Donjeg) a kasnije se širilo i u njegov su sastav možda i ušli i djelovi starih župa Partemić, Dobričić i Zvoničac. Za formiranje Unešića kao sela vjerojatno je presudnu ulogu odigrala turska okupacija današnjeg područja Nevesta 1521-1522. Legatovići (tada dio Nevesta) su su međutim ostali neokupirani sve do 1547. i tako postali dio Unešića. Taj status je legaliziran i nakom oslobođenja, kada su ili novopridošlice iz Poljica (npr. Ivaniševići) ili iz nekoga drugoga razloga, preimenovale crkvu Sv. Petra i Pavla u novog zaštitinka - Sv. Juru. No to je samo hipoteza koja se treba tek potvrditi dokumentima.
 -/-
(Obradio i sastavio NB, najvećim dijelom na temelju podataka iz knjige don Krste Stošića:Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940).
 -/-
**********
 -/-
  

Svećenici ispred župske kuće u Nevestu ratne 1944 godine. Prvi s lijeva (sa kišobranom u ruci) je Fra Ivan Romac, župnik Unešića, ubijen od partizana u Koprnu na blagdan sv. Paškala iste godine (preuzeto iz Ante Čavka: "Građa za suvremenu povijest drniške krajine - kronološka zbivanja u drniškoj krajini od početka 1941. do kraja 1991. godine"). Na slici desno je stara župska kuća koju je godine 1746. izgradio Fra Mijo Stipanović-Doljanin. Lijevo je župska kuća ("vratarska kuća") iz  1881. god. u kojoj župnik i danas stanuje; danas se 'vace' ne vide jer je f
ra Alberto Marić ožbukao fasadu krajem 1970-ih, godina prošlog stoljeća a manju „Doljaninovu“ kuću (desno) zamjenio betoniranom prostorijom za održavanje vjeronauka.
-/-
****
 -/-
NAŠI SVEĆENICI
-/-
Prvi poznati svećenik naše župe zvao se Augustin iz Knina. Imenovan je župnikom župe Nevest na Badnji dan, 24. XII. 1492. godine. Od domaćih ljudi znamo da je fra Mijo Sunara bio župnik u Hrvacama 1772.-1778., Ogorju 1778.-1784., Dicmu 1788., Kruševu 1829.-1844. I to je sve što za sada o njemu znamo. Znamo također da je fra Bonaventura Sunara bio je župnik Ogorja i Čvrljeva 1806. Isto tako znamo da je bio upleten u pobunu Zagorana (predvođenih kršnim momcima iz Nevest-Cere) povodom pokušaja novačenja u francusku vojsku 1806 godine. Bonaventurin vršnjak je vjerojatno bio i don Bare Budiša. Podrijelom je od loze Budiša-Popovića, koja je po muškoj liniji odumrla u 19 stoljeću a direktni potomci su današnji Kovači (Pućo). Za don Baru za sada znamo samo da je bio župnik Ljubitovice 1806-1807. Grob mu je ispod oltara naše crkve, gdje ima i natpis. Dali je taj natpis sadržavao samo ime ili nešto više? Dali je pisan glagoljicom, hrvatskom ćirilicom ili latinicom? Danas ne znamo. Znamo samo da je pokriven pločicama prilikom obnove poda crkve sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Neobično je da u ovome kraju koji je davao franjevce i franjevke imamo i jednog popa. Naime većina novih naseljenika su bili 'bosanci' (npr. Sunare, Bošnjaci) 'hercegovci' (npr. Šege, Perovići, Kevići), 'pragustini' (područje Makarske, Jurjevići) ili 'poljičani' (npr. Ivančevići) ali i 'domaći' (Rajčići, Dželalije, Slugani, Pavlovići,Janjoši, Bilaći) koje su tradicionalno pastorizirali franjevci. Da je Bare bio pop a ne franjevac odlučilo je njegovo podrijetlo. Ivan pok. Stjepana, iz starog hrvatskog roda Budiša (Budišića - vidi izbornik Prezimena) je bio među rijetkim pojedincima koji su se iz Primorja naselili u Zagoru nakon oslobođenja od Turaka, 1685. godine. Bilo bi vrlo interesantno znati dali je don Bare bio i pop glagoljaš.
 
 
NAŠE ČASNE SESTRE
-/-
Marija Budiša (18.X.1883. - 11.II.1945.) je bila redovnica franjevka i vrhovna glavarica reda Družbe Bezgrešnog Začeća Majke Božje. Rođena je u našem mjestu; otac joj se zvao Ilija Budiša. Ilijina loza je po muškoj liniji odumrla; ta loza je dio grane Budišina obiteljskog stabla koja nosi nadimak Budiše-Pomorići. U družbu je stupila 1904 godine te je najveći dio života je provela u matičnoj kući u Šibeniku. Bavila se šivanjem i drugim ručnim radovima te je redovno odlazila je u prošnju po selima dalmatinske Zagore. Službu poglavarice je vršila u dva navrata (1925.-1931. i od 1937.-1940.). Zajedno sa sestrama je proživljavala teške trenutke kad je šibenski biskup don Jeronim Mileta 1926./27. odlučio zajednicu zbog malog broja sestara pripojiti jednoj većoj redovničkoj zajednici. Na sreću odluka nikada nije provedena u djelo. Godine 1930 po odobrenju sv. Stolice njima su se pridružile četiri sestre Bezgrešnog Začeća Majke Božje u Senju. Sa novim sestrama dobile su i sestrinsku kuću u Senju, gdje su otvorile i novicjat pa su tako po prvi put u povijesti i šibenske franjevke počele djelovati izvan šibenske Biskupije. Časna majka Marija vršila je u Senju službu kućne predstojnice u dva navrata (1931.-1937. i od 1940.-1945.). Istovremeno je bila i učiteljica novakinja. I kao redovnicu i kao poglavaricu, sestre su je voljele i cijenile zbog uzornog redovničkog života: duboke pobožnosti, iskrene dobrote, jednostanvosti i ljubavi prema svim ljudima. Njezine sestre i svećenici Senjske biskupije, držali su je za „svetu sestru”. Učenice iz sestarskog internata, i danas svjedoče o snazi njezinih pouka, poticajnoj pobožnosti i majčinskoj dobroti. Dugo je bolovala od tuberkuloze pluća. Kratko nakon što se sklonila iz Senja za vrijeme bombardiranja, umrla je i pokopana na Vratniku 1945. Kasnije su njezini posmrtni ostaci preneseni u sestrinsku grobnicu u Drniš. Uvrštena je među Božje Ugodnike šibenske biskupije a spomendan joj je 11. veljače.
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA