NEVEST-CERA
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA
JAKOV GRBEŠA-ŠIMETIĆ
OJKALICE
ZABAVA I ŠALA
OSTACI OSTATAKA
Uređuju:  Nediljko Budiša i Mirko Matijaš
-/-
ZAŠTO OSTACI OSTATAKA?
-/-
U prvoj verziji pisali smo o kulturi i identitetu. Iskustvo međutim uči da je siromaštvo slaba osnova bilo kakve ‚kulture‘ ili ‚identiteta‘. K tome valja reći kako su rijetki ljudi koje je siromaštvo oplemenilo a još rijeđa su mjesta koja su siromašna a bogata kulturom (materijalnom i duhovnom). Postoje doduše pojednici koji odskaču od toga prosjeka...ali nitko nije prorok u svome selu. Zamislite, da je jedan etnograf ili geograf došao u mjesto prije 50 godina. Svaku informaciju koji bi zatražio, dobio bi je iz prve ruke. A danas? Zato nećemo pogriješiti ako ovdje govorimo o 'krhotinama‘, 'fragmentima‘, 'pabircima' ili 'ostacima ostataka‘ (reliquiae reliquiarum) onoga što je nekada bilo cjelovito te imalo i sustav i smisao. A danas ga više nema…
-/-
Zato su ovdje sakupljeni ostaci, fragmenti cijelokupnog življenja, načina života koji je (zamislite!) imao i svoju kulturu. Ta 'kultura' urbanoj čeljadi može izgledati i 'primitivno' npr. car Franjo Josip I je bio zgražen kada je prvi put čuo ojkalice. Ali upravo od tih ljudi je potekao i jedan Jakov Gotovac. Znači ta 'kultura' (u ovome slučaju glazbena) je predstavljala maksimum što ga ova sredina sa svojim skromnim ljudskim i materijalnim resursima mogla dati. Pojedina mjesta (npr. Koprno, Pakovo selo, Sitno, Mirlović itd.) će vjerojatno i sačuvati svoj identitet; djelom zbog porodica što tamo žive (ili će živjeti) iako pri tome ni ulogu interneta i modernih sredstava komunikacije ne treba podcjenjivati.
-/-
Neki od tih ‘fragmenta’ su sakupljeni na ovdje na tri stranice: 'ojkalice', 'zabava i šala' te 'ostaci ostataka'. Kako su ojkalice još uvijek relativno dobro sačuvan dio tradicije (nedavno čak upisane i kao kulturno blago UNESCO-a!) glavna stranica je posvećena upravo njima.
Na ovoj stranici, na prvome mjestu je je poveznica na tekst o izložbi „Dalmatinska Zagora – Nepoznata Zemlja“ ; zatim tekst prijedloga o mogućem znakovlju mjesta kao i općine (tek toliko da se dokumentra da se čak i o tome razmišljalo; o tome dali je bilo volje i interesa – e to je druga priča).
-/-
Jedan od najvrijednijih sakupljača tih ‘fragmenta’ jest zacjelo i Jakov Grbeša-Šimetić, umirovljeni učitelj iz Unešića. Na lijevoj strani je kompletni preslik pisanja Šibenskog lista o tome vrijednom i dobrom čovjeku. Ujedno, najsrdačnije čestitke za državnu nagradu Ivan Filipović za 2012 godinu!
-/-
Na kraju ('omnia rara preclara') donosim vlastiti govor na odru Jele Budiša (1937.-2009.) kao primjer opisa života osobe koja je cijeli vijek provela u mjestu. Taj primjer bi se mogao prenijeti na moge druge vrle, vrijedne, tihe, skromne, nenapadljive i samozatajne ljude Nevesta i Cere.
-/-
-/-
DALMATINSKA ZAGORA - NEPOZNATA ZEMLJA
U novije vrijeme ključni kulturološki događaj koji je jako bitan za identitetnu precepciju ali i image Zagore bila je izložba "Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja" održana u zagrebačkim Klovićevim dvorima, rujna 2007. godine.  Izložba je pobudila jak interes kod hrvatske javnosti ali i šire.  Po mome osobnome ukusu, jedan od najboljih kritičkih tekstova tim povodom je napisao novinar Željko Žutelija  („Izložbom "Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja" počinje redefiniranje pojma Vlaja“), (vidi poveznicuhttp://www.vrilo.com/arhiva/Kultura/201.html )
  --
O NAŠIM STARIM TRADICIJIMA 
 --
Blagdani kojih je u stara vremena bilo dosta u Nevestu (tako se u ono vrijeme zvalo područje koje je danas podjeljeno na Nevest i Ceru, valjda u okviru besmislenog programa „atomizacije“ Hrvatske) i svečanije zgode uveličavane su i slikovitim povorkama seoskih ophodnji koje su se sastojale od konjice i pješaštva.
 --
Kršni momci su posjedovalii oružje kao što su koplja, sablje, mačete, kratki noževi, samokresi (kubure) i puške dugih cijevi (“šare”). Možemo li zamisliti škotsku kraljevsku gardu? Eto nekako tako je moralo i kod nas izgledati; naime Škoti su baš kao i mi Zagorani većinom brđani (Highlanders). Siromaštvo i propast tradicija na ovim prostorima izbrisalo je čak i sjećanje na te lijepe običaje.
 --
Može li tko zamisliti 1730-tu godinu ispred crkve Sv. Marije u Nevestu? Stoje dva reda neveških konjanika sa harambašom i barjaktarom (koji je nosio barjak Filipa Sunare) čekajući biskupa (koji je tada bio u posjetu). Pored konjanika tu su i kršni domaći momci pješaci do zuba naoružani i sa »šarama« na ramenu a iza njih bubnjari i diplari. Na zapovijed harambaše ispucavaju se počasni plotuni. Izvodi se parada neveške konjice i pješaštva ispred crkve Sv. Marije uz ritam bubnja i zvuke dvojnica i dipli. Tu je bio i sav narod i narodne starešine (starešintvo i glavari Lige za Zagoru). Pjevalo se (vidi - ojkalice) i igralo.
--
Moguće znakovlje našega mjesta
--
Neveški križ je nastao grafičkom obradom posljednjeg stećka iz našeg Šamatorja (vidi: http://www.panoramio.com/photo/8936992 ) koji kombinira sve elemente našega identiteta: križ te zvijezu Danicu i mladi hrvatski polumjesec. To su starohrvatski simboli i danas prisutni na službenom znakovlju Republike Hrvatske (vidi grb RH) te natpis na latinskom. Barjak (zastava) bi trebsal abiti crvene boje sa zlatnom obrubom. To je barjak pod kojim je kapetan Filip Sunara negdje oko 1685. god. doveo današnji narod u Nevest Ceru (vidi »Povijest« i »Imena« našega mjesta).  Prema predaji iz našega mjesta, potomci Filipa Sunare su sve do početka XX stoljeća svake godine za žetve u Polju stavljali crveni barjak na Gradinu ili ga isticali za posebne prilike kao npr. biskupske vizitacije, razna slavlja i prigode. Civilizranim ljudima ne treba objašnjavati zašto svaka sredina (koja drži do sebe) ima i svoje specifično znakovlje.
--
--

--
Prijedlog znakovlja i zastave Nevest-Cere. Današnji hrvatski grb sadrži znakovlje stare Hrvatske Domovine - zvijezdu Danicu i polumjesec. Grb Nevesta (1) ujedinjuje oba simbola sa kamenim križom (”Neveški Križ”) u obliku stećka (poganski i kršćanski elementi stopljeni u skladnu cjelinu). Prijedlog kruga sa spiralama (2) sadrži motiv sa šibensko-drniške kape - u biti simbol zmije (poskoka) - svete obredne životinje Ilira. Taj znak označava kontinuitet sa starim ilirsko-romanskim (delmatskim) Nevestom - znak postojanog trajanja života i duboke povezanosti sa prastarim tradicijama u Nevest-Ceri. Barjak (zastava) Filipa Sunare je crvene boje za zlatnim obrubom i Neveškim Križom (3 - okomita varijanta, 4 – vodoravna varijanta). Križ je moguće geometrijski još pojednostviti (4). Natpisi zlatnim slovima na Latinskom su kako slijedi. Na gornjem dijelu križa stoji: „IN HOC SIGNO HONOR & FORTITUDO [EST]“ („OVO JE ZNAK ČASTI I POSTOJANOSTI“). Na donjem dijelu križa stoji: „HOC SIGNUM NEVESTAE & CERAE [EST]“ („OVO JE ZNAK NEVESTA I CERE“).
--
MOGUĆE INSIGNIJE OPĆINE (PRIJEDLOZI GRBOVA)
--

--
--
Na prijašnjem Forumu se diskutirala mogućnost promjene imena općine. Buduća općina bi se trebala zvati Zagora [dalmatinska?] ili Dalmatinska zagora ili naprosto Zagora. Ovdje su dva prijedloga kako bi grb i barjak (zastava) općine (vidi dolje) trebali izgledati. Na prijedlozima grba dominira brdo Bogočin (koje se vidi iz skoro svakoga kutka općine. Lijevo je Bogočin viđen iz istočnog dijela općine (Visoka, Cera) a desno iz Unešića (od crkve sv. Jure). Zastava (barjak) je crvene/skarletne boje (vidi barjak Nevesta); iste boje kao i naša tradicionalna kapa (Općina Drniš isto tako ima barjak crvene boje; za odabir te boje su koristili iste argumente kao i mi).
-/-

Temeljne značajke predloženih grbova su:

1. Leljiva: stari hrvatski mladi polumjesec (srebrne boje) i zvijezda Danica (zlatne boje). 
   Oba ta simbola su sastavni dio krune 
službenog grba RH; to su najstariji poznati hrvatski znakovi.

2. Spirale sa naše kape (poznatije kao „šibenska“ kapa; u biti je u Šibenik odavde stigla). 
    Moguće povijesno utemljenje 
i značenje toga simbola je dano kod opisa grba Nevesta i Cere.

3. Hrast, sveto drvo starih Hrvata, simbol dugovječnosti i postojanosti
   (hrastovo lišće na grbu trebalo bi biti zlatno ili srebrno obojeno)

4. Grb je odjeljen od boje zastave sa zlatnim obrubom.

5. Temeljna boja grba je ista kao i boja znaka sa Leljivom na kruni službenog grba RH.

Glavne pritužbe su bile da predloženi grbovi ne reprezentiraju naš kraj i da se ne uklapaju u pravila heraldike. Gospodin Branko Ivančević je na Forumu iznio vrlo lijep prikaz herladike i njezinih osnovnih pravila. Radi se o srednjevjekovnim pravilima. -/-

Znakovlje naših mjesta pa i općine treba sadržavati originalne simbole koji ističu našu posebnost (unikatni identitet) u pogledu povijesti, tradicije, geografije i prirode. To bi trebao biti znak našega prepoznavanja i razlikovanja od drugih. Bitno napomenuti da se treba držati podalje od pomodarstva. Ako prostudiramo grbove drugih mjesta ne stječe se dojam da se vodilo brige o heraldici a još manje o tradiciji. Uglavnom se crveno-bijela polja stavljaju u pozadinu svega i svačega i bez ikakve veze. To se najbolje vidi kod znakovlja seoskih nogometnih klubova.

Povijest: Leljiva

- označava naš prastari hrvatski identitet; svi rano- i kasnosrednjovjekovni („pred-turski“) grobovi „didića“ po našim Šematorjama imaju stari hrvatski mladi polumjesec i Danicu.

Tradicija:

a) ilirske spirale na našoj crvenoj kapi (u biti simbol zmije – svete životinje starih Ilira – vidi „Zmijari i Ovčari“ na Forumu) – znači da se mi ne odričemo našega Ilirskog nasljeda (tj. nasljeđa svih starosjedilaca - čije gene i sami nosimo!) nego njegujemo civilizacijski kontinuitet.

- Bogočin (Veliki i Mali), jedinstveno brdo – vjerojatno centralno svetište poganskih Hrvata prije pokrštavanja. Križ na Bogočinu – simbol prelaska Hrvata na kršćanstvo tj. ulaska u zajednicu Zapadne kulture (kulture koja je uspostavila sve bitne standarde suvremenog svijeta). I mi smo dionici te kulture – i to trebamo jasno i bez okolišavanja i simbolima izraziti.

Geografija/zemljopis:

- Bogočin se može shvatiti kao simbol da se radi o brdovitom području.

Priroda:

- ako pogledate hrastovo lišće na prijedlogu grba općine, odmah će te primjetiti da to nije obični hrast – nego hrast cer (Quercus cerris) tako karaktrističan za naše područije (ali ne i za Primorje!).

Boja barjaka mora oslikavati boju naše kape (skarlet-crvena).

Latinski natpisi:

- na grbu Nevesta i Cere zlatnim slovima na križu stoji latinski natpisi (vidi gore).Za općinu je predloženo: Haec mater patriae croatorum - pa slijedi - haec regio ducis et principum de gente croaticae. To ide otprilike ovako: Ovo je majka hrvatske domovine – pa slijedi - ovo je zemlja[regija] glavara[kneževa] i vladara hrvatskog koljena [roda]. O vezi Svačića i Bogočina je pisao fra Lujo Marun. Pa prema tome ovo nije bez osnove (kako bi mnogi mogli pomisliti).

Konceptualna kritika Mirka Matijaša:

Bogočin je dobar. Ako ga gledam od moje kuće i Unešića, on je naopak. Mi uvijek čitamo od lijeva prema desno i od gore prema dolje. Fotografski, glavni događaj je uvijek gore lijevo i ide dijagonalno, desno-dolje, a to znači da bi križ trebao biti na našem Rezervoaru za vodu (Janjoševa greda), koji je niži od crkve 'Gospe od sedam žalosti' (Veliki Bogočin). To je u redu i ne može biti drugačiji. Meni je gotovo uvijek važno da nebo bude čisto, pa ako ima nešto u gornjem dijelu, uvijek me bode u oči. Također, „gužva“ mi smeta, a to se odnosi na prevelik broj crnih ornamenata sa kape, pa mi je drugi najbliži. Također, ja bi latinski napisao uz rub, okolo, drugog prijedloga i to manjim slovima. Tada bi lišće moglo biti veće. Sve skupa, to je odlično rješenje. Ja bi odabrao 2, te u donjem dijelu okolo upisao latinski, povećao lišće, te malo povećao traku na kojoj piše Općina Zagora [dalmatinska]. MM
--
--
O JEZIKU RODE DA TI POJEM - OLITI - O GOVORU NAŠEGA KRAJA
--
--

Kako su naši stari mislili i govorili možete pročitati u nekim prilozima na Forumu (KRONIKA NAŠEGA MALOGA MISTA: »Šta kum kumu kazati imade« te »Starinska besida»). Iako nemamo popisa ili leksikona našega dijalekta, postoji velika sličnost sa govorom u Šibeniku, pa se možete poslužiti (za prvu ruku) Jakovljevićevim »Šibenskim Leksikonom«  (http://www.sibenskileksikon.com ).


OMNIA RARA PRAECLARA

Nediljko Budiša: Govor na odru tete Jele
-/-
Braćo i sestre! Majke i oci! Časni oče fra Mile!
-/-
U ovom tužnom trenutku, za mene osobno je velika čast i privilegija što mogu pred rodbinom, prijateljima i znancima reći koju, o mojoj teti Jeli Budiša koja je umrla napunivši 72 godine plodnoga života u našoj župi.
-/-
Teta Jela nikada nije napustila Nevest i Ceru; tu je provela cijeli svoj život u našoj obitelji kao pastirica između Bogočina i Nevesta i radeći težački po livadama, njivama, vrtovima, vinogradima i poljima Nevesta i Cere. Na prvi pogled čini da se nema toga mnogo ispripovjediti o životu ove skromne i vrijedne žene. Ali ja osobno - koji sam imao privilegiju provesti djetinstvo sa njom - mogu posvjedočiti suprotno.
-/-
Kada gledam unatrag u svoje djetinstvo, gledam u svijet ljudi kojih danas manje-više nema. Ono nekolicine što su još tu - svakim danom je sve manje. Dakle kada promislim gledajući u djetinstvo vidim da je to bio jedan svijet koga danas više nema. Svijet i život ispunjen slikama koje nalazimo čitajući Bibliju. Tako znamo da je i sam Isus Krist bio dijete sela. Njegove riječi su pune slika i metafora koje mi dobro znamo i razumijemo. Znamo što je kukolj, i znamo ga razlikovati od žitarica.
-/-
Zato sam razmišljajući o životu tete Jele, tražio koja bi slika, koja bi metafora u Bibliji, koja bi riječ Evanđelja mogla najbolje opisati njezin život. Uistinu, nađoh tu riječ, ali ne u kanonskim Evanđeljima već u Djelima Apostolskim koje je napisao sv. Luka. U dvadesetom poglavlju možemo čitati kako se sv. Pavao Apostol zauvijek oprašta od kršćanskih zajednica Male Azije:
U svemu sam vam dao primjer: kako se treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati  riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: „Blaženije je davati nego uzimati“. Kada to doreče, klekne na koljena te se pomoli sa svima njima. Tad svi briznuše u velik plač, padoše Pavlu oko vrata te ga izljubiše ožalošćeni iznade svega njegovom riječju da da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga otpratiše na lađu (Dj 20,35).
-/-
Braćo i sestre! Majke i oci!
-/-

Ako bismo život tete Jele saželi u jednu rečenicu, to bi zacijelo bile riječi Gospodina našega Isusa Krista: „Blaženije je davati nego uzimati".
Život Jele Budiša je bio uistinu jedno veliko i nesebično davanje.
Davanje od srca.
Davanje koje nije porazumjevalo vraćanje, revanš.
Jela je bila dobra.
Jela je bila je skromna.
Jela nije bila zavidna.
Jela se nije nikada oholo ponosila.
Jela se nije nikada nametala.
Jela se nije nadimala i galamila.
Jela nikad nije činila što ne valja.
Jela nikada nije glasno tražila svoje – pa i onda kada joj je pripadalo.
Jela se nikada nije razdraživala.
Jela nikada nije zlo mislila.
Jela se nikada nije radovala nepravdi, a uvijek se radovala istini.
-/-
Zaista, blagoslov i uspjeh moje braće i moj osobno nije samo zbog sretne okolnosti što imamo dobru majku Milicu i dobrog oca Nikolu već i zato što smo imali dobru tetu Jelu. Njezin život je jedna velika i nesebična ljubav i požrtovanje za našu obitelj. Njezin život je bio istinsko življenje kršćanske ljubavi prema bližnjemu i istinsko žrtvovanje za drugoga. I to je tvrdi funadment na kome počiva naša obitelj, njen blagoslov i njen uspjeh.
Ne postoji to bogatstvo, imanje ili stanje kojim mi možemo na ovome svijetu isplatiti njezinu ljubav, davanje i požrtovanje za našu obitelj. To jedino može Gospodin Bog. I nama sada ostaje čvrsta vjera kako je Jelu, koja je cijeli svoj život bila pastirica, k sebi u svoje Stado dozvao Dobri Pastir. I na kraju ovoga zemaljskoga života čeka je nebeska viječnost. Nebeski Bogočin i nebeski Nevest. Kako je cijeli život ovdje na Zemlji bila dobra pastirica, tako će zacjelo i gore na nebesima Gospodin biti pastir njen i u ničemu ona neće oskudjevati (Ps. 23, 1-6).
-/-
Braćo i sestre! Majke i oci!
-/-
Želio bih osobno da ovaj današnji dan zapamtite ne samo kao dan kada se opraštamo od tete Jele, nego i da zapamtite riječi Gospodina našega kako je "blaženije davati nego uzimati". Jer te je riječi Jela Budiša življela svojim životom. Ali one su ujedno i pouka svima nama da po primjeru života ove plemenite žene  - danas odemo kućama ojačani u čvrstoj vjeri kako se u životu isplati biti pošten, požrtvovan, nesebičan, skroman i dobar. A za to nam ne trebaju ni škole, ni nauke, ni filozofije, ni ideologije - već samo zdravi ljudski razum. Razum koji nam daje slobodu izbora koja nas čini slobodnim ljudima. A biti slobodan znači – biti odgovoran. A to traži hrabrost, odlučnost, požrtovnost, nesebičnost i plemenitost. A apostol Pavao piše u svojoj poslanici Korinćanima kako iznad svega toga još stoji: vjera, ufanje i ljubav. To troje. Ali najveća među njima je ljubav.(I. Kor. 13,1-13)
-/-
I upravo ta ljubav ... to je bio život tete Jele.
Sada, kada je nema među nama – pretvorimo našu bol u ponos.
Ponos i čast – što je među nama bila ta divna žena.
Od sada će ona vječno živjeti u našim srcima.
Od sada je ona naša legenda.
-/-
Pokoj joj vječni.
I neka joj navijeke svijetli svijetlost svijetla vječnoga.
Amen.
-/-
(Čitano pred narodom Nevesta i Cere u crkvi sv. Marije u Nevestu dana Gospodnjeg 10. srpnja 2009).
POČETNA - INTROZANIMLJIVOSTI I NOVOSTIŽUPAPREZIMENA - FAMILY NAMESPOVEZNICEPOVIJESTZNANJE I IMANJE ŠPORT I MLADOSTFOTOGALERIJAFORUMOSTACI OSTATAKA